(NE)RAZUMEVANJE NAVIKE TRČANJA U SEOSKIM SREDINAMA

       
       
          Ovaj clanak je namenjen svim trkacima, kako amaterima, tako i profesionalcima, trkačkoj eliti. Namenjen je kako bi se bolje shvatio pojam atletike i trčanja koje bivstvuje u našem društvu, a prvenstveno među seoskim stanovništvom, kao i da se pokaže potreba našeg (balkanskog) društva da se bolje upozna sa kulturom trčanja ili fizičke aktivnosti. Isto tako, služi da se pokaže i u kakvim uslovima se spremaju maratonci iz seoskih sredina. Članak ne služi da nekog vređa, omalovažava i potcenjuje, već samo da prikaže uslove za trčanje i sliku koju narod ima prema trkačima.

           Kako sam momak koji živi na selu, nedaleko od Kraljeva, ne predstavlja mi problem da mi neko kaže da sam seljak, jer to ne predstavlja uvredu. Međutim, kao trkač sretao sam se svakakvim seljacima, koji uglavnom ne odobravaju ili prosto ismejavaju ponašanje i navike nas iz trkačkog sveta.
           Poznato je da je Laza Kostić, proslavljeni srpski pesnik s kraja 19.veka, bio među prvima koji se bavio trčanjem i vežbanjem na ovim prostorima, redovno svako jutro je trcao ali i preplivavao Dunav sa jedne strane na drugu. Tadašnji ljudi su ga nazivali ''manitom'', ili ''onaj što ide, đa levo, đa desno, a niko ga ne ćera'', smatrali su ga ludakom i čudakom. Danas, atletika i filozofija zdravog života predstavlja stvar svakodnevnog života, koju zagovaraju mnogi ne samo sportisti, već i lekari i poznata tv lica. Međutim, srpsko shvatanje kulture trčanja se ne razlikuje mnogo od one koja je je bila u 19.veku. Zapravo jedina razlika u tome, jeste što  je tada trčanje bila nepoznanica svima, a danas samo u ruralnim područjima Balkana.
           Primer svemu navedenom jesu komentari koji su ljudi iz seoskih područja pričali kada su me videli da trčim. Tako, postojali su ljudi koji su klasično komentarisali ''ko te juri sad, od koga bežiš, nije valjda da te otac juri prutom''. Drugi su me, dok su sedeli ispred kafane, pitali da li zelim da sednem sa njima da pijem pivo, i da batalim to  glupiranje. Nailazio sam i na zabezeknuta lica, znak čuđenja, šta ja to zaboga radim. Jedna žena je dolazila kod mene kući i kad me je videla, rekla je mojoj majci : ''A pa to tvoj sin! Ja gledam koja ono budala juri nekud i uzdiše, izdiše''. Dok sam jednom prilikom trčao prema Kraljevu, na izlasku na magistralu, prolazi starija žena i pita me da li se ja to spremam za Olimpijadu, pa trčim toliko (iskreno, iznenadilo me što je uopšte čula za Olimpijske igre).
           Na ''neodobravanje'' sam naišao i kod manje inteligentnih bića, što je i normalno, jer se radi o bićima koje ne mogu da shvate navike ljudi kao što ni ljudi ne mogu da shvate sve navike životinja. U toku svojih putešestvija doživljavao sam napade od više vrsta životinja. Tako, u svom selu, gdegod da trčim, bilo kojom rutom, uvek neki pas iskoči iz dvorišta i počne da laje i reži ispred mene. Problem su zapravo dresirani psi, najčešće vučijaci, koji neće tako lako da te puste da prođeš. Da napadi budu bizarniji, doživljavao sam napade i strane jaraca, kao i gusana.

          Međutim, kako na kraju svakog tunela se vidi svetlost, kako nije sve tako crno, tako postoje mnogi ljudi koji me iz dana u dan sve više iznenadjuju i obraduju svojim ponašanjem i poznavanjem našeg atletskog sporta. Postoje neki ljudi koji mi aplaudiraju, ili me pitaju kada imam sledecu trku, ili se prosto zanimaju za sport kojim se bavim. Ovakvih ljudi treba biti više, a to je najbolje postići time što ćemo ih redovno obaveštavati gde trčimo, kada trčimo, i ZAŠTO TRČIMO.

       

Коментари

Популарни постови са овог блога

Trener AK Kraljevo Ana Savić na usavršavanju u Južnoj Koreji

Pet atletičara Kraljeva na Finalu Kupa Srbije u Kraljevu (FOTO)

Bogat predstojeći atletski vikend kraljevačkih atletičara